Za tobom bih patila

Jučer sam morala proboraviti neko vrijeme u doktorskoj čekaonici. Kao i obično, otišla sam bez ikakve knjige ili časopisa, optimistično uvjerena da mi neće trebati duže od 15 minuta. Nakon pola sata bilo mi je jasno da sam možda pogriješila. Nakon sat vremena bila sam u to sigurna.

Ali ovo nije post o brzini doktora. Ovo je post o veselim ljudima. Vjerujem da znate onaj tip ljudi koji jednostavno privlače pažnju, iako možda nisu nešto naročito za pogledati. Neka unutarnja sila koja ih tjera kroz život, vedrina, brbljavost... uvijek se nametnu u prvi plan. Baš takva je bila jedna od žena u čekaonici. Isprva smo svi bili samo sjene natmurenih lica, neki zadubljeni u svoje misli, neki nad časopisima, neki zabavljeni brojanjem pukotina u vratima (gdje prepoznajete mene?), a onda je iznenada jedna debela crvenokosa otvorila usta i ispalila temu: od sljedećeg tjedna morat će se plaćati recepti.

Živnuli smo kao kokoške kad snesu jaja. Uskoro je čekaonica brujala informacijama, smijehom, prepucavanjima, opisima boljki i života, tužbama na plaće i radna mjesta, uspomenama na operacije i skršene ligamente... Jedna je žena otišla tako daleko da nam je svima pokazala problem zbog kojeg je u čekaonici: zadigla je suknju sve do gaćica i otkrila nam osip po bedrima. Čovjek u takvoj prilici nikad ne reagira sablažnjivo, već se svi pretvaramo u najškolovanije doktore, nudeći sva moguća rješenja: od krema koje se mogu legalno kupiti, do pljuvanja preko lijevog ramena kad je mladi mjesec.

Ali svi mi smo bili samo obični smrtnici koji smo kao naručeni samo čekali tu prvu odskočnu dasku: debelu, brbljavu crvenokosu. Ona je bila najglasnija od svih, nije bila lijepa, ali ju čovjek nije mogao prestati gledati. Jednostavno je zračila vedrinom i optimizmom. Čovjek ju možda ne bi poželio u krevetu do sebe, ali bi poželio imati barem dijelić njenog karaktera.

Ja slovim kao brbljava i glasna u svom društvu, okružena ljudima koje dobro poznajem. Ali, kad sam među strancima, pretvaram se u muhu: zujim nešto sebi u bradu i priljepim se na prozor. U tramvaju nikad ne započinjem konverzacije, ali ako mi već netko krene pričati svoju priču, onda se i ja otkočim i predstavljam dobro društvo kroz mnoge sumorne stanice.

U autobusu se uvijek nadam da će sjedalo kraj mene ostati prazno ili da barem neće sadržavati 100 kg putujuće daveži. Nikad mi se nije desilo da je kraj mene sjeo zgodan dečko. Ili barem zanimljiva cura. Neee, uvijek su to masni frajeri koji misle da će nešto povaliti samo zato jer sjede u istom redu ili bakice koje smatraju da se od Zagreba do Zadra jednostavno mora odraditi višesatni monolog o lijekovima koji se koriste, kćerima koje se još nisu udale, sinovima koji ne zovu svaki dan i pokojnim supruzima koji počivaju, bogu hvala, ispod spomenika za koji su imali dovoljno novaca da si ga priskrbe. Od mramora. Sa zlatnim slovima. I posvetom.

A u vlaku... najradije glumim gljivu - sjetna pogleda u prazno, lagano nagnute glave u retard-look, nastojim otjerati sve nepoželjne strane osobe. Čudesno je kako taj pristup otjera sve, samo ne ove vesele brbljavce. Kad putujete negdje preko noći, sigurno ste naišli na ljude koji kvocaju i ne mogu se zaustaviti čak ni u tri ujutro, kad svi ostali već razvuku sjedala i pokušavaju se usredotočiti na hipnotizirajući ta-tam, ta-tam pragova na pruzi. A opet, takvim ljudima zaista nikad nije dosadno i na tome im zavidim. Ruku na srce, možda ih drugi žele zadaviti. Možda neki završe s glavama uguranim u WC, ali - pa priznajmo - onda tek imaju materijala za pričanje nekome drugome, na nekom drugom noćnom putu.

No, uglavnom se ipak sve svodi na to da, kad oni jednom počnu, svi ostali prihvaćaju i obično se sva čekanja, putovanja, drndanja po kaldrmi i smrzavanja na putu nekako lakše prebrode. Kao jučer u čekaonici, kad nam je debela crvenokosa svima skratila vrijeme i ubila dosadu. I uza sve to što nam ponekad možda i dosađuju svojom vedrinom (jer ako ja želim biti potištena i jadna, zašto me taj veseljak, kvragu, ne pušta da u miru budem potištena i jadna), ipak nam takvi ljudi najčešće ostaju u najboljoj uspomeni kao dragi suputnici koji su nam dizali raspoloženje. A budući da se nalaze u istom položaju s nama, prolaze kroz iste patnje putovanja ili čekanja, iz milja ih zovem su-patnici.

Ja sam se samo jednom svojevoljno ubacila u ulogu supatnika kada se kraj mene našao dečko kojem je kondukter objavio da ima kartu za Split, a nalazi se u vlaku za Ljubljanu i da vlak neće stati sve do granice. Uspjela sam ga uvjeriti da razbijanje prozora glavom nije trenutno najbolja opcija

pitanje je u utorak...
Bas tako. Glavni ispit, Medjunarodni ekonomski odnosi je u utorak, spremam ga vec mesec dana, sve nade polazem u njega. Zato me i nema tako cesto ovde, stvarno nemam vremena. Nakon toga odmah polazem engleski, ali to ce biti daleko lakse.

U pauzama ucenja, odigram neki basket, izadjem sa devojkom ili odgledam neku utakmicu. Znate da je u Beogradu jos uvek aktuelno Evropsko prvenstvo u kosarci. Milsim da je organizovano perfektno, hale su cak i u grupama bile odlicno popunjene, a i Beogradska Arena koja prima preko 18 000 ljudi je odlicno popunjena obzirom da su nasi neocekivano ispali jos u cetvrtfinalu.

Sta reci o reprezentaciji Srbije i Crne Gore? Katastrofa, nacija je razocarana i igrom i ponasanjem. Sramno je njihovo ponasanje, pre svega prema Divcu, Djordjevicu, Danilovicu, Savicu, Paspalju i ostalima, zbog kojih smo i dobili domacinstvo ovako velikog takmicenja. Kosarka, koja je do skoro bila simbol uspeha i dominacije, danas je na najnizim granama kod nas, prvi put u istoriji se nalazi ispod fudbala, koji je u blagom usponu. Ko je krivac? Pa zar je i bitno? Odradovic, najtrofejniji evropski strucnjak je na nesvakidasnjoj konferenciji za stampu direktno optuzio igrace za neuspeh, rekavsi da nikada nije video gore ljude, koji se mrze medjusobno i ne mogu ocima da se gledaju. Medjutim, mislim da je pogresio jer je trebao u pocetku da presece, i da izbaci najproblematicnije sa priprema, pa makar se oni zvali Marko Jaric i Vlada Radmanovic, NBA igraci. Zeljko je previse popustao i u tome je jedina njegova krivica. Ovih dana je redovno na televiziji, u emisijama koje idu uzivo. Covek prica otvoreno o svemu, vidi se da mu je krivo, da je razocaran, nemocan, dok su igraci otisli svaki u svoj klub i zaboravili sve sto se desavalo.

Moram da se malo osvrnem i na Hrvatsku. Veci deo prvenstva je odigrala odlicno, iznenadjujuce. Aktuelna je kradja u cetvrtfinalu protiv Spanaca. Gledao sam utakmicu, Hrvati su igrali odlicno, jesu sudije favorizovale Spance, ako nizbogceg drugog onda zbog odnosa u faulovima, ali mislim da je Spahija glavni krivac za poraz. Realno, igrac koji je Hrvatsku drzao u ravnotezi, koji je ponekad i donosio prevagu, Roko Ukic, nije ulazio na parket onda kada je to najvise trebalo: u produzetku. Mali je odlicno igrao, vidi se da ima talenta i onu stvar, tako da je kukavicluk Spahije doveo do poraza. Sto se tice onog fatalnog, izjednacujuceg kosa Spanaca u zadnjoj sekundi, mislim da faula nije bilo. Medjutim, mislim da je prelomni momenat meca, posle neigranja Ukica u finisu, nesviranje faula u napadu spancima, i odmah faul u sledecem napadu Giriceka. Citao sam i hrvatsku stampu, koja je ocigledno na nizim granama od nase, koja optuzuje Srbiju(?!) za poraz i Boru Stankovica! To je nesto neverovatno, najlakse je krivce traziti u drugima. Hrvati su imali dobijenu utakmicu, i sigurno Bora Stankovic nije ispustio loptu iz ruku.

Beograd je pun stranaca, najvise ima Slovenaca i Grka, koji su pravo osvezenje u gradu. Zao mi je sto su Slovenci ispali, jer su bili moj favorit. Posebno bih istakao Novickog. Fenomenalan igrac, kakvog Evropa nije imala, istinska NBA zvezda koji je uvek dolazio da igra za Nemacku, bez ikakvog uslovljavanja. Igra za amatersku reprezentaciju, koja nema nijednog poznatog igraca. Novicki je nosi na ledjima, ima strpljenja, iako njegovi saigraci promasuju zicere, ispada im lopta, prave korake.. on ne gubi volju. Silno je motivisan i podredjen kolektivu i to je Nemacku i dovelo do finala. Novicki, svaka ti cast!

Veceras se igra finale Grcka - Nemacka. Intreresantno da u anketi koju sam postavio nedelju dana pre prvenstva, nijedna od ovih ekipa nije osvojila vise od jednog glasa. Grci igraju stabilno, imaju iskusne i motivisane igrace i moj su favorit. Nemci imaju Novickog i to je njihova prednost. Red bi bio da Grci osvoje nesto u Beogradu, jer je Srbija najvece uspehe ostvarivala upravo u Atini, titulu Evropskog sampiona '95 i svetskog '98.

Postoje dvije stvari koje bih smjestila u sam vrh ženskih "naj" stvari. Primjetit ćete da nisam napisala naj-što. Razlog tomu je što te obje stvari imaju isto svojstvo: da ženi mogu biti NAJbolji prijatelji ili NAJljući neprijatelji. O te dvije stvari ovisi da li će muškarac dobiti večer svojih snova koju će pamtiti do kraja života ili dan iz noćne more koji će željeti zaboraviti cijeli svoj život.

Muškarci moraju shvatiti da se jednostavno ne mogu boriti protiv te dvije stvari i ma koliko god oni pokušavali tu istinu ublažavati, podcjenjivati, izvrdavati ili bježati od nje, prije ili kasnije će morati popustiti i suočiti se sa najbitnijim stvarima u životu žene. Bitnijim od muškarca. Te dvije stvari, o kojima ovisi duševni mir i sreća kako žene tako i muškarca koji sa tom ženom živi, jesu: ogledalo i vaga.

Kad vas pitamo da li smo vam lijepe ili poželjne, vi se čudite da se nadurimo na odgovor "jesi". Stvar je u tome da mi znamo da smo vam lijepe jer inače ne bi bili s nama. Ono što mi želimo čuti jest poema o nama. Želimo da nas dignete u nebesa, da pjevate hvalospjeve i postavite nas na pijedestal vašeg obožavanja.
Ista stvar vrijedi i kod pitanja "jesam li debela", "voliš li me", "tko je ta cura koju si pozdravio".

Ne samo da su žene u suštini tašte, nego smo tu vještinu usavršile do krajnjih granica. Mi ogledala pronalazimo tamo gdje se muškarci ne bi niti nadali. Primjer: mislite da u izlozima gledamo samo robu na sniženju ili haljinu koju želimo već 6 mjeseci? Ne, mi u izlogu vidimo i da li nam guzica u hlačama izgleda kao NLO, da li suparnica preko puta ceste ima bolju frizuru ili da li ste vi odmjerili tu suparnicu od glave do pete, a pogotovo da li ste nakon nje odmjerili NAS od glave do pete i načinili grimasu. Ovdje napominjem da je krivi potez BILO KAKVA vrsta grimase, osim neskrivenog obožavanja prema nama.
I dok mi razljućeno marširamo od tog izloga dalje niz cestu, vi se obično pitate koji nam je sad vrag.

Kojoj ženi danas retrovizor služi samo zato da bi pogledala da li ima neko vozilo iza nje?
Prozor. Televizor. Žlica. Ekran mobitela. Sunčane naočale. Digitalni sat na ruci. Jezero. Sve to su primjeri blistavih površina u kojima se možemo ogledati. I sve one predstavljaju prikrivenu opasnost po ženino samopouzdanje. Najčešće ne razmišljamo svjesno: ponekad se desi da zbog loma svjetlosti u prozoru tramvaja izgledamo kao da imamo podočnjake. U stvarnosti možda nije tako, ali to nije bitno. Bitno je ono što smo MI vidjele, a ne ono što nas vi uvjeravate da vi vidite.
Ogledalo može prouzročiti mnoge katastrofe u vezi. Počevši od jednog malog prištića na licu, stvar se može razbuktati u neviđene razmjere "nisam ti više poželjna" katastrofe.

Ista stvar se dešava i sa vagom. Muškarci misle da je vaga ona stvar koja skrivena stoji u nekom zabačenom kutu stana iz kojeg se s vremena na vrijeme začuje ženski vrisak koji obično upućuje na tjedan dana jogurta i salata.

Vage se također mogu naći svuda oko nas. Jedna od najboljih je ona koje uopće niste svjesni kao takve, a to ste upravo vi - muškarci. Ako nas, u ljubavnom zanosu, pokušate dignuti i u tome ne uspijete, ili pak ako uspijete uz uzdah i ispustite nas nakon nekoliko sekundi - svaka sekunda je mjerna jedinica težine.
Stolica koja škripi pod nama, peta na cipeli koja pukne, pokušaj trčanja za tramvajem, druga žena pokraj nas... sve su to ujedno i vage.

Zar mislite da se žene šminkaju zbog muškaraca? Taman posla. Mi se šminkamo zbog drugih žena. Mi želimo bolje izgledati od ostalih. U tome nije primarno hoćemo li se nekome svidjeti. Primarno je da se sviđamo same sebi.

Ako pažljivo promotrite ljude oko sebe, primjetit ćete jednu zanimljivu pojedinost koja sve ovo objašnjava. Uzmimo da dvoje hoda ulicom, muškarac i žena, u paru.
Ako im u susret ide muškarac, on će promotriti ženu i, ako mu se ona svidi, oblizati će je pogledom odozdo do gore te proći dalje. Ako to promatrana žena primjeti, zatitrat će joj osmijeh, ali će se praviti da ništa nije vidjela.
Ako pak žena ide ususret tom paru, ona će pogledati prvo muškarca i, ako joj se on svidi, pogledat će ženu kraj njega odozdo do gore, procijeniti kvocijent suparništva te proći dalje. A ako promatrana žena ovo primjeti, uzvratit će jednakim žarom i pred nosom muškarca (koji to obično nikad ne vidi) odvijati će se jedna trenutna borba odmjeravanja snaga.

Obratite pažnju drugi put kad se budete udvoje šetali. Možete vidjeti čuda koja prije uopće niste primjećivali.

Dakle, kako god okrenete, svi uvijek gledaju samo žene! Nije niti čudo da smo onda opterećene ogledalima i vagama.

'OPSJEDNUTA' PRIJATELJICOM

Poštovani! Imam 19 godina te jedan problem, ako se to tako može nazvati. Prije mjesec dana upoznala sam jednu prijateljicu. Odmah mi se jako svidjela, veoma mi je draga itd... da ne nabrajam. Ona je od mene starija oko 15 godina i to mi uopće ne smeta. Dobro se slažemo, baš smo onak na istoj valnoj duljini. No, gdje je tu problem? Problem je u tome da sam postala ‘opsjednuta’ njome (ako bi se to tako moglo reći). Stalno mislim na nju, i jako mi fali njeno društvo. Da se mene pita stalno bih bila s njom, blizu nje tj. u njenom društvu, ali to je nemoguće jer ona nema vremena; mora raditi, a i ima ona i svoju obitelj...tako da i kad sam s njom, onda je to više u prolazu (kad se sretnemo...) Kad i jesam s njom, onda je to, bar za mene, na kratko. E, sad dolazi taj moj nazovimo problem, a to je da kadgod je sretnem, taj dan se uvijek nakon njenog društva osjećam razdraženo tj. neraspoloženo, nemam više volje ni za čim, postanem tužna. Molim vas da mi pomognete. Stvarno bih htjela znati zašto se tako osjećam nakon njenog društva? Zašto stalno mislim na nju? (samo da napomenem da je stvarno gledam kao prijateljicu) Je li to normalno? Znam da moj problem možda i nije tako ozbiljan, ali, molim vas, pomognite mi, jer ne želim da mi se takvo nešto događa. Unaprijed hvala

Redakcija Teena: Čini nam se kako si se ti našla u jednoj kombinaciji specifično-konfuzne životne kombinacije koja samo zahtijeva ukucavanje par smjerokaza koji će ti pomoći da korakom zahvatiš pravi put – i time očuvaš prijateljstvo koje to zavrjeđuje! Nama je super drago kada vidimo da život daruje ljudima upravo ovakve neobične friendly kombinacije, koje izlaze iz očekivanih šablona i baš nam je stalo dati sve od sebe da ti pomognemo da se to vaše prijateljstvo održi…Super nam je to jer, iskreno, možemo ti i sami izvući par ovakvih sličnih kombinacija iz osobnog života i života naših frendova koji samo potvrđuju pravilo da u životu pravila – nema! Jer, nisu godine uvjet u baš ničemu u životu, a to si sad naučila i vidjela i sama. Ovo je fakat istina! No! Ajmo se sad potruditi pojasniti neke zamagljene činjenice koje se dotiču jedne ovakve kombinacije, kako bi ti situacija postala malo kristalnije bistra pred očima, a to je primarni uvjet za zauzimanje pravilnog stava glede ovakvog friendshipa. Čini nam se da si se malo prepala svojih osobnih reakcija koje se otimaju nekoj tvojoj ustaljenoj kontroli koju možeš primijeniti u nekim uobičajenim životnim trenucima. Znači, sad ti je primarno početi raditi na određivanju pravilnog usmjeravanja emocija u ovoj neobičnoj situaciji. Želimo ti odmah naglasiti kako ovo 'neobično' nema nikakve veze sa nekakvim 'kontroverznim' (riječ koja opisuje životne situacije koje tvojoj okolini uvjetuje upitno podizanje obrva…) jer mi ozbiljno smatramo kako si jako sretna što si od više sile na povjerenje dobila priliku za ostvarenje jednog real friendshipa, koje bi fakat moglo imati realnu životnu 'težinu'! I iz kojeg bi ti mogla, u ovom životnom startu, enormno puno naučiti…Super! Gle, da pojasnimo lik jedne žene, koja se u tih vaših 15 g. razlike obogatila iskustveno u takvoj mjeri, da ti sad nesebično može priuštiti obogaćivanje tvog... Osobe koje počinju odrađivati 4-to životno desetljeće u njega ulaze nakon bura i oluja koje su odradile u dvadesetima i tamo negdje oko tridesete stvari počinju sjedati na svoje mjesto, što uvjetuje – opuštenost i mir! Ovdje ne mislimo na neke životne praktikalije tipa muž, djeca, posao, stan jer nije uvjet (niti se time treba opterećivati..) da se do tog vremena to MORA ostvariti. Život, ako znaš dobro gledati, daje, nije baš pretjerano mudro od njega tražiti ili očekivati…Zato trebaš naučiti dobro – promatrati, kako bi uočila prilike koje se ne bi smjele propustiti. No, da se vratimo na temu, onaj gore spomenuti mir, a pogotovo opuštenost, kod osobe koja je do te razine (do)stigla, uvjetuje zaraznu privlačnost, emitiranje pozitivne energije (pogotovo onima koji su tek na pragu budućih oluja…) koju je nemoguće ne željeti svakodnevno i to u što je moguće većoj količini…Iz ovoga ti proizlazi da je onda totalno logično da ti ta frendica fali i da se osjećaš full lousy i mizerno kad dođe trenutak da se rastanete. Jednako, ovu razliku u godinama ipak nećemo ignorirati i zanemariti u tolikoj mjeri da bi propustili napomenuti da ona IPAK postoji i za sobom vuče tvoju malo 'podređeniju' poziciju u tom prijateljstvu (a ovo je i više nego normalno i logično), a koja tebi uvjetuje da se TI na NJU 'naslanjaš' više nego ona na tebe. Ukratko, iz toga ti proizlazi taj tvoj 'needy' osjećaj za kojeg ti nas, sa laganim strahom, pitaš je li normalan? Vidiš da je…Štoviše, čak je i logičan i očekivajući. Sve je to ok, pa, kak' te i ne bi osvojila žena, u friendly smislu, of course, koja ti je i više od frenda jer ti može biti važna učiteljica! Vidiš sad, imala si pravo, tvoj problem nije tako ozbiljan, ali problemi kao takvi ne moraju imati neku prejaku 'težinu' da bi ih se trebalo i smjelo zanemariti. Po našem mišljenju, svaki vaš problem, bilo kojeg stupnja ne može biti 'nevažan' i zanemariv čim – postoji! A mi smo tvrdoglavo-bikovsko-optimističnog stava da je svaki problem, ma gdje se nalazio na ljestvici užasa – rješiv! Tu nema priče! J))) Anyway, drago nam je što si sad naučila jednu jaaako važnu stvar u životu. Ta je da zbilja, ali zbilja, nisu bitne godine, boja kože, visina, težina, nacionalnost, popularnost i ostale stvarčice koje plutaju po životnoj površini i ne zadiru pretjerano u dubinu tog istog lifea (koji nam je jedan i jedini) i koji bi se trebao odživjeti – kvalitetno! Uz okruženje istih takvih ljudi, a to su oni dobri, pametni, nesebični i pozitivni koje možeš pronaći u bilo kojoj generacijskoj skupini s kojom bi te viša sila mogla 'povezati'. A ti si upravo na jednu takvu 'naletjela'… To ti je veliki poklon i povjerenje od sudbine, više sile, Boga..ovo čak nije ni bitno, izaberi sama. No, dobila si priliku za gradnju velike i vrijedne stvari u životu i nadamo se da smo barem jednom mrvicom pridonijeli da u tome i uspiješ! Jednako se nadamo da ti je magla koja je prekrivala i zasjenjivala neke kutove i zavoje vašeg prijateljstva nestala i da ti je put kojim sada trebaš kročiti jasno vidljiv i sa barem tri zavoja manje…J)) Budući da si ti 'na pragu' komunikacije na malo drugačijoj razini od one koju imaš sa svojim vršnjacima, mi smo u ovom odgovoru upravo na jednoj takvoj razini 'pročavrljali' s tobom…Čisto za trening i vježbicu! Jedino što ćemo ti još, ne reći, već poželjeti – opusti se i uživaj! Želimo vam lijep i dugotrajan friendship!!! J)))


Ja svoju frendicu poznajem više od godinu dana ali još uvijek stalno mislim na nju.
Mislim da je to sve zbog toga što ja nju nemogu nazvati i reći da bi ju vidjela nego je sve na slučajnim susretima i glupim izgovorima.



PLEASE HELP!!!!


Jesam li jedina?
Čudna?
Zašto?
Što da radim?

HVALA